Magazin

Rajanu Radosavljev upoznala sam davne 2009. godine u redakciji tadašnjeg vip.hr portala i televizijske emisije Vip Music Club LP. Rajana je bila glas emisije, voice over artistica, ja sam bila novinarka i televizijska reporterka, a obje smo bile freelancerice. Ona je radila putem Autorskog ugovora, dok sam ja honorare dobivala putem studentskog. U njoj sam, iako je prošlo jedanaest godina, već tada prepoznala izraženu neovisnost koja se danas razvila u ozbiljnu karijeru voice over artistice i praktičarke za tjelesno orijentiranu psihoterapiju pod brendom Selfspot, a čiju je edukaciju upisala prije 6 godina.

‘Kad sam odlučila biti freelancer nisam znala što to znači’

Rajana mi je priznala da kad je započela s nezavisnim poslovanjem da nije točno znala što termin freelancer označava te da u to vrijeme nije mogla zamisliti da postoji neki drugi način života i poslovanja osim klasičnog zaposlenja. Ono što je znala je da se osjećala sputano, da se htjela osloboditi tog osjećaja i da je na kraju, kao što to često biva u njezinom životu, odluka o nezavisnom poslovanju bio ishod ishitrene odluke vođene intuicijom koja ju je na kraju dovela na dobro mjesto.

Hrabra žena umirujućeg glasa od 2017. godine radi preko paušalnog obrta. Na pitanje kako joj je prošao proces otvaranja obrta odgovorila mi je da je bio jednostavniji nego što je mislila, dok joj je vođenje obrta još jednostavnije. S obzirom na iskustvo Rajane Radosavljev, a i okruženja u kojemu se kao nezavisni profesionalci nalazimo, odlučila sam s njom ozbiljno porazgovarati o mentalnom stanju i mentalnim izazovima s kojima su se freelanceri, uvjerena sam, borili nebrojeno puta ili se bore upravo sada.

U razgovoru s freelancerima shvatila sam da u njihovom životu prevladava kontinuirani stres, odnosno egzistencijalni strah kojeg ponekad nisu niti sami svjesni. Kako to objašnjavaš? Je li riječ o realnosti i odgovornosti života odraslih i kako se uopće freelanceri mogu nositi sa svim tim mentalnim izazovima?

Rekla bih da za nikoga nije dobro živjeti u kontinuiranom strahu, dok je realnost odraslog života zapravo naša ideja realnosti odraslog života. Kroz život usvojili smo uvjerenje da je odraslost ozbiljna, stresna, teška, da se moramo mučiti i odricati te da moramo živjeti sa strahom od egzistencije kako bismo pokazali da smo odgovorne odrasle osobe. Dobra vijest je da ne mora biti tako. To nije realnost već samo naše uvjerenje, to je samo slika koja nam je nametnuta. Itekako možeš biti slobodan, raditi posao koji te uveseljava i ispunjava, biti kreativna, zaigrana i radosna, a istovremeno odrasla i odgovorna osoba. No to treba svatko za sebe ispitati i proučiti: Koja me to uvjerenja drže u strahu i zašto se ne mogu opustiti i osloboditi?

U razgovoru s klijentima, ali i kolegama, primijetila sam da je najveći problem osjećaja gubitka kontrole.Volimo imati osjećaj da držimo konce u rukama i da odlučujemo o svojoj sudbini. Rekla bih da definitivno imamo veliki utjecaj na svoju sudbinu, ali postoje i neke veće stvari od nas samih koje nam mogu protresti tlo pod nogama te nas izbaciti s puta kojeg smo si zacrtali. Danas sve više ljudi postaje svjesno da je ona kontrola koju su mislili da je imaju bila samo prividna. Donekle si možemo isplanirati život. Možemo štedjeti novac, možemo si osigurati kakvu-takvu stabilnost, ali ništa nije u potpunosti sigurno i otporno. Stabilnost i sigurnost spadaju među osnovne potrebe svih ljudi i zato je možda malo lakše živjeti barem s tom prividnom sigurnosti, nego bez nje.

Iz mojeg iskustva rada s ljudima, otkad nam je stigao koronavirus, smatram da su freelanceri mentalno u malo boljem položaju od ljudi koji su mislili da imaju sigurne poslove. Većina freelancera je vrlo rano naučila kako se snalaziti, kako planirati unaprijed, kako digitalizirati poslovanje, kako se prilagođavati tržištu. Imaju iskustvo fleksibilnosti u poslovanju i brze prilagodbe. Najgore su, čini mi se, prošli oni koji se nikad u životu nisu trebali takvom brzinom prilagođavati novim uvjetima.

Mislim da je u današnje vrijeme biti freelancer itekako povoljno, jer nas uči prilagodljivosti, snalažljivosti i kreativnosti, koje nam danas jako trebaju, a koje će nam vrlo vjerojatno u budućnosti trebati još više.

Razumijem freelancere koji su u strahu. Ne mogu reći da i mene nije dotaknuo. No ono što meni pomaže kad se ulovim u crnim mislima i strahovima je da se prisjetim zašto sam uopće na ovom mjestu gdje sam danas – htjela sam slobodu, a uz slobodu ide i nesigurnost. Bi li dala svoju slobodu za prividnu sigurnost? Apsolutno ne! Osim toga, pomaže mi i kad osvijestim činjenicu da ništa na svijetu nije sigurno i da je jedino na što se mogu osloniti i nešto što mi nitko nikad ne može oduzeti je vlastita snalažljivost! Također, u ovakvim vremenima shvaćamo koliko je bitno stvarati mrežu podrške, mrežu bliskih ljudi, poslovnih suradnika na koje znamo da možemo računati kad zagusti i koji mogu računati na nas. Ako imamo to, onda smo bogati ljudi, jer znamo da nas naša mreža nikad neće pustiti da padnemo do dna.

Osim egzistencijalnih izazova, kod freelancera se ponekad javlja i osjećaj usamljenosti te neshvaćanja. Kako nezavisni profesionalac može postati osoba zdravog samopouzdanja?

Kad imamo osjećaj da nas svijet ne razumije i kad nas to tišti, prvo se trebamo pitati jesmo li dovoljno jasni sami sa sobom i ako jesmo – jesmo li dovoljno jasno, s dovoljno čvrstim stavom i uvjerenjem objasnili to svijetu oko sebe. Često je kod osjećaja neshvaćenosti problem da zapravo sami sa sobom nismo na čisto zašto nešto radimo i je li to što radimo ispravno. Naravno da frustrira kad nas roditelji, bake i djedovi, rođaci, zaposleni i odgovorni prijatelji gledaju kao čudake koji nemaju pravi posao i žive iz dana u dan. Ali ako smo mi sa sobom zadovoljni, ako znamo zašto smo tu gdje jesmo, ako imamo iza sebe nekoliko godina uspješnog nezavisnog poslovanja i ako se snalazimo u tom svijetu, pa čak i ako na trenutke djeluje nespretno, možemo takvim dušobrižnicima odgovoriti jednostavno: Gledaj svoja posla. Samopouzdanje kreće od nas samih, ne od mijenjanja okruženja. Ljudi oko nas imaju svako pravo misliti o nama što god žele, ili što im njihova uvjerenja i predrasude nalažu, a na nama je kako ćemo na njihovo mišljenje reagirati. Ne možemo graditi svoje samopouzdanje tako da zahtijevamo od njih da promijene mišljenje. Možemo samo graditi unutrašnju snagu i raditi na tome da imamo sve više povjerenja sami u sebe, tako da nas ne može baš svaka kritika izbaciti iz takta.

Smatraš li da osobe koje rade na mentalnom zdravlju s vremenom postaju kvalitetniji profesionalci? I možeš li s nama podijeliti jedan pozitivan primjer osobnog rasta?

Često se pitam zašto se još uvijek pomoć u brizi za mentalno zdravlje gleda kao zadnje utočište, kad pukneš ili dotakneš dno. Zašto još uvijek ljudi to smatraju sramotom, zašto mentalno zdravlje dolazi na zadnje mjesto kad se paralelno bez ikakvog ustručavanja, čak i s ponosom, brinemo o vanjskom izgledu, o stvarima koje posjedujemo, o fizičkom zdravlju. Mentalno zdravlje trebalo bi predvoditi naše prioritete, jer kad se posložimo u glavi sve ostalo nas najčešće prati u tome.

Ako osvijestiš svoj osjećaj krivnje, ako saznaš koje sve dijelove sebe kritiziraš, ako istražiš i otkriješ uzroke svoje samokritike i perfekcionizma, ako radiš na prihvaćanju svojih slabosti – zapravo radiš na izgradnji zdravog samopouzdanja – što je najvažniji sastojak i u uspješnom poslovanju. Također, radom na sebi postajemo emocionalno zrelije osobe. Sigurno ste u svom profesionalnom životu radili u timu s ljudima, ili ste i vi sami bili ti ljudi koji se stalno nešto bune, doživljavaju sve osobno, okrivljavaju kolege, dure se, podmeću, ogovaraju, izbjegavaju obaveze, uzdižu se iznad ostalih, pametuju, nemaju razumijevanja, često se ljute i imaju kratak fitilj. Sve su to znakovi emocionalne nezrelosti. Bi li radije radili s osobom koja je stabilna, pravedna, svjesna svojih mana i vrlina, tolerantna, staložena? Nažalost, rijetki od nas su rođeni s takvim predispozicijama. Većina nas to mora naučiti.

Ja sam bila strašno nesigurna, jako sam se dodvoravala kolegama i šefovima, htjela sam da me svi vole, da sam svima simpatična, no u tome svemu sam gubila sebe i svoju osobnost. Osjećala sam kao da moje ideje nisu dovoljno kreativne, da ne obavljam zadatke dovoljno dobro, preispitivala sam svaki korak i osjećala se manje vrijedno od svih oko sebe.

Kako bih se borila protiv tog osjećaja manje vrijednosti često sam se koristila prokrastinacijom i umjetno stvorenim stavom ma baš me briga – pa bi se na kraju dogodilo samoispunjujuće proročanstvo. Od straha da moj rad nije dovoljno dobar, stvarno bi postao nedovoljno dobar. Tek kad sam krenula intenzivno raditi na sebi i osvještavati te podsvjesne mehanizme sam mogla jasnije vidjeti što radim sebi i kako sama izazivam okolinu da se ponaša prema meni upravo onako kako se ja ponašam sama prema sebi. Nakon što sam to proradila, poraslo mi je samopouzdanje. Počela sam primjećivati kad mi se dižu nesigurnosti i naučila sam kako ih svjesno preduhitriti i ne dopustiti im da mi utječu na posao i odnos s kolegama.

Freelanceri ponekad na svojem profesionalnom putu izgube identitet ili u svoj novi identitet unose karakteristike kontinuirane borbe za klijentom, pažnjom, novcem, projektima. Kako prepoznati zdrave karakteristike koje nas oplemenjuju, a kako negativne koje nam mogu narušiti odnose?

Pitanje je stupnja emocionalne zrelosti. Prirodna potreba čovjeka je da živi autentičan život što znači da živi u skladu sa svojim iskonskim vrijednostima i uvjerenjima, ponosno pokazujući svoju jedinstvenu osobnost i poštujući svoje granice i ograničenja. Ako ne znamo dovoljno o sebi, ako smo nezreli u tom pogledu, postoji velika mogućnost da zaglibimo u neautentičnost, a ona se onda manifestira kroz pretjerano prilagođavanje tržištu, zanemarivanju svojih vrijednosti i općih društvenih vrijednosti, pretjeranom dodvoravanju klijentima, panici oko novaca, gramzivosti, nestrpljivosti i raznim drugim pokazateljima.  

Freelancerima se često savjetuje da spuste cijenu rada, da rade for free. Obećavaju im se brda i doline u karijeri. Kako mogu brzo i jednostavno naučiti reći ‘NE’?

I sama sam imala taj problem. Trebalo mi je oko 3 do 4 godine nezavisnog rada da to naučim, a i dalje nisam baš sve lekcije savladala. Ključ je u tome da naučiš cijeniti svoj rad. Pitaj se: koliko sam vremena, truda, školovanja i novaca uložila da danas mogu isporučiti ovu uslugu ili ovaj proizvod? Koliko iskustva imam u tome? Koliko će osoba koja kupi moj proizvod ili iskoristi moju uslugu dobiti od toga? Naravno, u postavljanju cijene bitno je pratiti trendove na tržištu. Ali precijeniti se je jednako loše kao i podcijeniti se. Sa psihološke strane, za friške freelancere i one koji još nisu na čisto sa svojom cijenom, moj bi im bio savjet da ne očekuju od sebe da će odmah biti vješti. Možda ćete morati sto puta spustiti cijenu i odraditi nešto besplatno da bi shvatili koliko vas to ljuti, da biste osjetili koliko zapravo vrijedite i ispod koje cijene ne želite raditi. Stvar je prakse. I ne trebate biti jako strogi prema sebi ako vam to u početku ne ide dobro.

Za kraj, zamolila bih te da s nama podijeliš neki savjet za nezavisne profesionalce, nešto što ti prvo padne na pamet.

Mislim da je najveći neprijatelj našeg poslovnog ali i osobnog razvitka to što od sebe očekujemo puno više od onog za što smo određenom trenutku spremni i sposobni.

Potpuno je u redu ne biti najbolji, potpuno je u redu da neke stvari još moramo naučiti, potpuno je u redu priznati si da nešto ne znamo.

Najbolje što možemo napraviti za sebe je dati si razumijevanja, prostora i vremena, biti svjesni da cijeli život učimo, da ćemo imati i uspone i padove, da se nekad možda nećemo snalaziti savršeno u određenim zadacima, ali da to ne znači da nismo za taj posao ili da nismo dovoljno vrijedne osobe.

Kad si zaposlen u firmi nemaš luksuz određivanja radnog vremena, ali nemaš ni dovoljno prostora za prepuštanje samokritici. Jednostavno moraš odraditi ono što ti je zadatak. Mi freelanceri najčešće sami sebi određujemo tempo rada i radno vrijeme – što nam daje i vremena da se puno više preispitujemo, pogotovo kad se radi o nekoj vrsti kreativnog rada. I onda kad upadnemo u tu rupu samokritike i strogoće prema sebi ili prokrastiniramo ili se guramo preko ruba, pa puknemo od iznemoglosti ili potpuno odustajemo. Kako bi to izbjegli, moramo očekivati da su takvi trenuci neizbježni ako smo imalo skloni samokritici i dati sebi dovoljno razumijevanja i ljubavi kako bi kroz takve trenutke što lakše prošli.

Razgovarala: Karla Andrić

U rubrici Portret freelancera upoznat ćemo vas sa uspješnim hrvatskim freelancerima, s onima koji počinju karijeru u nezavisnim vodama, s onima koji su ostavili prividno siguran posao kako bi ostvarili svoje nezavisne snove, kao i sa onima koji su raskinuli s freelance poslovanjem. Rubrika donosi zanimljive, kreativne i uporne ljude koji će za vas dijeliti savjete, koji će bez zadrške priznati poslovne probleme koji se pojavljuju i na kraju – inspirirati vas da postanete bolja verzija sebe.